2014年 Jun 26日 Thursday, 8:32
Mon 23 Jun – INmusic Festival 2014
pa ajde da se i ja malo osvrnem na taj INmusic festival. nulti ću dan odmah preskočit, jer sam na uštrb muzike kretenoidno izabrao onu gej igru sa hrpom mladića u pripijenim clima-lite majčicama koji igraju lopte na zelenom pješčaniku, lupkaju se po guzicama i bacakaju po podu ko da ih je Steven Seagal pogledao.
prvi dan. prvi jači bend Flogging Molly (ujedno i najbolji, što će se ispostaviti docnije) u 6 i 15!? fak, de nemoj me tlačit?? iznuditi tako rani dolazak navedenog benda je odveć smiono, čak i za line-up koji tek slijedi, no budući je postojao dovoljan broj duša koji će svejedno doći tako rano, bend nije svirao pred praznom livadom za 10 prijatelja. i bili su jebeno na visini zadatka, jer debelo se već zna da njihovi nastupi počinju i završavaju u potpuno furioznom skakanju, deranju i lupanju, sve podebljano dobro količinom cuge. nakon toga Bombino. nikad čuo, ali ajde da vidimo, taj world stage uvijek izvuče pokoji dijamant, ko i bosna onog svog napadača. i stvarno, odlična feel-good shema sa desert-rock ritmovima, nešto užasno slično Tamikrest ili Tinariwenu. prava uživancija. i sad slijedi (tek) prvi (u nizu) fail večeri - Wolfmother. u očekivanju pravog ajmoreći hard-rock iskustva dobio sam mlaku juhicu bez rezanaca i začina. lijepo je to sve tehnički zvučalo, ali braco, vrćenje maltene istih gitar riffova kroz čitav nastup nikome nije zanimljivo, vjerujem čak ni zagriženim fanovima. al ajde. dalo se izdržat. idemo dalje, Bombay Bicycle club, pa njih čak i poprilično mjuzički poznam, ovo će mi leć ko Horvatinčiću talijani pod jahtu. i tako, počeli oni pomalo veselkasto, kao dobra je prognoza, ali još to nije to, još fali da potegnu nešto dobro da pomaknu pozornicu u poobliku. ma pričekat ću još malko budu budu to oni, još se ufuravaju. i jesu se ufurali bome. u sivilo i monotoniju slabih main-linera, udavili se u vlastitim notama tako da od muke nisam uspio ni do kraja poslušat te pobjegoh po novo osvježenje iz plastike. i napokon - The Black Keys, bend na koji smo svi došli baciti dr*ki*cu, zagrliti susjedna nepoznata tjelesa i razgaljeno zapjevati 4 riječi refrena tih dviju stvari koje smo uspjeli zapamtiti. vjerojatno sam u tom dijelu večeri od njih toliko očekivao da sam potpuno izgorio od trenutka kad krenuo nastup. zvuk je bio ne očajan, nego takav da je onaj tonski kasap na Queens of the Stone Age zvučao kao vrhunski ugođena Londonska filharmonija. a oni. oni su bili toliko mlaki, nezainteresirani i slabi da je bila prava šteta što su uopće i došli. gažersko sviranje za odradu je jedno, ali ovo je bilo toliko preko k*rca da je u dva stalo i još se prolilo sa strane. odjeb je bio lansiran, kako meni od njih tako i njima od mene. a tu sam ja popušio više, jer za razliku od njih nisam za to pare dobio. na idući bend Jagwar Ma, na svoju veliku žalost, poprilično sam zakasnio jer završnica koju sam uspio uhvatiti bila je plesna i živa, baš pravo za kraj svih live nastupa tog dana. idući puta obavezno cijeli show.
drugi dan. mješavina svega se nudila, no odluka je pala ići direkt na posljednja dva headlinera. MGMT kao prvi. i nažalost, opet je krenulo po lošem. jedno potpuno nezanimljivo, pretenciozno art-indie-preseravanje, gdje je dosada tekla u tolikoj količini da više ni oni sami nisu sebe slušali. uspjeli su dosadom ubiti više ljudi u sat i po vremena nego Al-Qaida tijekom cijelog svog postojanja. Digitalism. pa jebemumater napokon! napokon da netko digne žive iz groba. kad su za pokretanje primarno rock festivala potrebna dva dj-a, zapitao bih se šta je fasovalo s tim lajv nastupima "težih" izvođača. jer ruku na srce, postoje u nas puno jači festivali tipa Dimensions,Ultra i sl. na koje bih išao da hoću slušat elektroniku. ugl. svaka čast, momci su bez jeb*mti podrapali publiku svojim setom. i zadnji headliner festivala, PIXIES. bokte, stvarno su već stari ko židovski proroci, ali očito to u njih ide ko sa sarmom i grahom. što starije to žešće. i nastup prošaran ko carsko meso. taman svega (doduše bez Eiffela, to sam im zamjerio) i taman po mjeri. opet na početku nije štimalo sa zvukom, ali ovdje se to uspjelo riješiti za razliku od dana prije. sve u svemu, striktno profesionalno odrađeno bez neke interakcije sa publikom, sem one bubnjarske simpatičnosti od 5 minuta. ali neka, po meni jedini bend na cijelom festivalu (uz FM) koji je pokazao kako treba, kad si glavni headliner, prepišati sve ostale za tri koplja. Kandžija zvani oljac oljac i Toxara zvani Otac novac i njihove gole žene kao i svjetski megacar Rambo Amadeus odrađivali su posljednje nastupe u simultanki, ali što zbog slušanja istih već i ranije, što zbog novog radnog dana preskočio sam, pa samo nagađam kako su vjerojatno obojica zadovoljila, makar te gole žene.